Danas, kad gledamo moderne dvorane, parkete i opremljene teretane, teško je povjerovati da su neki od najvećih rukometaša koje je svijet vidio svoje prve korake napravili na betonu. Na otvorenom. Po kiši, po buri, po ljetnoj žegi. A upravo je tako bilo na Vukovarskoj.

Teren koji je stvarao šampione

Godinama se u Akademiji RK Split treniralo na betonskom terenu. Dvorana je bila privilegija koja je čekala tek u seniorima. Do tada, lopta je klizila po mokrom betonu, vjetar je mijenjao putanju svakog šuta, a koljena i laktovi pamtili su svaki pad.

Možda baš zato iz te škole nisu izlazili samo dobri rukometaši, nego borci. Tko je naučio igrati kad bura puše iz svih smjerova, tome nijedna dvorana na svijetu nije bila prevelika.

Čuvar Vukovarske

Nijedna priča o Akademiji nije potpuna bez pokojnog Vlade Žebića. Teren je bio njegov, ali ne u smislu vlasništva, nego brige. Čuvao ga je, održavao i pazio na njega kao na vlastiti dom. Kroz njegove ruke prošle su generacije i generacije djece, a on je za svakoga imao riječ, pogled ili savjet.

Mnogi će ga pamtiti i po jednoj posebnoj strasti: skupljao je sportske značke. Svaki turnir, svaki gost, svako putovanje ostavljalo je mali trag u njegovoj zbirci. Na neki način, ta zbirka priča istu priču kao i Akademija, priču o sportu koji spaja ljude.

Split na leđima nosio olimpijsko zlato

Akademija je hrvatskom i svjetskom rukometu dala imena koja se izgovaraju s poštovanjem. Ivano Balić, Petar Metličić i Drago Vuković, sva trojica ponikla su na Vukovarskoj.

Kad je Hrvatska 2004. godine u Ateni osvojila olimpijsko zlato, bez pretjerivanja možemo reći da je Split tu medalju ponio na svojim leđima. Balić i Metličić bili su nositelji igre, a Vuković, iako je imao manju minutažu, bio je jako važan dio te momčadi. Tri dječaka s betonskog terena, na krovu svijeta.

Više od rukometa

Vukovarska je prije svega mjesto gdje su nastajala prijateljstva za cijeli život. Stotine djece prošle su kroz Vukovarsku. Turniri, putovanja, druženja, prve pobjede i prvi porazi, sve je to dio iste priče. Posebna su bila školska prvenstva, na kojima su se klinci iz Akademije igrali jedni protiv drugih, svatko za svoju školu. Na terenu suparnici, a sutradan opet zajedno na treningu.

Nasljeđe koje traje

Danas, kad nova generacija dolazi na treninge, vrijedi se sjetiti odakle sve počinje. Ne od parketa i reflektora, nego od volje, zajedništva i ljudi koji su vjerovali u djecu prije nego što je itko znao njihova imena.

Popis igrača koji su iz naše Akademije stigli do reprezentacije pogledajte ovdje.

Vukovarska pamti. A mi pamtimo nju.
RK Split, od 1948.

Nakon dvije pobjede na startu sezone, naše rukometaše u subotu očekuje jedno od najneugodnijih gostovanja. Od 18:00 sati igramo u Sinju protiv Kamička, ekipe koja je već pokazala koliko je opasna.

Kamičak je u prvom kolu doživio poraz pred svojom publikom, ali rezultat ne treba zavarati. Već u drugom kolu slavili su u Biogradu, na terenu na kojem malo tko prolazi lako. To je momčad koja kod kuće igra s posebnim nabojem, uz glasnu publiku i u dvorani u kojoj se bodovi teško osvajaju.

Dolazimo spremni. Ozljede su zaliječene, trener ima na raspolaganju kompletan sastav i nemamo izostanaka. Ovaj tjedan detaljno smo analizirali igru protivnika, s posebnim naglaskom na rješenja koja su igrali u Biogradu, pa se na treninzima pripremamo upravo za te opcije.

Ne skrivamo da je ova utakmica iznimno važna. Nakon Sinja slijedi derbi s Dugopoljem u Splitu, a najbolji način da dočekamo derbi je s novim bodovima i punim samopouzdanjem.

Utakmicu je za nas najavio Anteo Balić: „Dvije pobjede su nam dale dobar zamah, ali znamo da nas u Sinju čeka potpuno druga utakmica. Kamičak je kod kuće jako neugodan, pokazali su u Biogradu koliko znaju i što mogu. Ovaj tjedan smo dobro odradili, pogledali smo njihove akcije i znamo što nas čeka. Ključ će biti obrana. Prošli put smo u 5:1 bili čvrsti, a Mijo Roscis je bio odličan i naprijed u obrani i u napadu s 10 golova, to je razina koju moramo ponoviti. Svjesni smo da je pred nama derbi s Dugopoljem, ali sada nam je u glavi samo Kamičak. Idemo po treću pobjedu.“

Pozivamo sve naše navijače koji mogu doći u Sinj da nam budu podrška. Vidimo se u subotu u 18:00.

Postoje igrači koji prođu kroz klub, a postoje oni koji ga nose sa sobom gdje god otišli. Ivan Slišković pripada ovoj drugoj skupini. Rođen je u Splitu 23. listopada 1991., a rukometni put započeo je upravo u našem klubu. Ove godine odlučio je završiti igračku karijeru i posvetiti se trenerskom poslu, pa je pravi trenutak da se prisjetimo puta jednog od najvećih talenata koje je RK Split iznjedrio.

Splitski korijeni

Visok 197 centimetara, snažan i s rijetko preciznim udarcem, Ivan je već u mlađim kategorijama pokazivao da je lijevi vanjski posebnog kova. Veliki utjecaj na njegov razvoj imao je trener Boško Balić. Ivan i danas ističe da je Balić snažno utjecao na njega i da mu je usadio ljubav prema rukometu koju nosi kroz cijelu karijeru.

Iskorak u prvu momčad Ivan radi pod vodstvom Željka Babića. Bila je to posebna splitska generacija: uz Ivana su u toj ekipi igrali Hrvoje Batinović, Šime Ivić, Josip Božić Pavletić i Ante Vukas, igrači koji su kasnije velikim dijelom nastupali za najveće klubove. Malo koja dvorana može se pohvaliti da je u isto vrijeme okupila toliko talenta. Babić je tu generaciju dobro poznavao, pa je Ivana, kad je preuzeo hrvatsku reprezentaciju, pozvao u nacionalni sastav.

Zlato u Tunisu

Godine 2009. Ivan je s mladom reprezentacijom Hrvatske postao svjetski prvak do 19 godina u Tunisu. Bila je to generacija za pamćenje, a za taj uspjeh hrvatska mlada reprezentacija dobila je Nagradu Dražen Petrović. Za jednog splitskog klinca bio je to prvi veliki znak da ga čeka ozbiljna karijera.

Nexe, pa Celje

U sezoni 2011./12. Ivan odlazi u Nexe, zajedno s Marinom Varvodićem, također iz Splita. Trener im je bio Kasim Kamenica. U Našicama provodi dvije sezone, igra prve europske utakmice u EHF kupu i stječe pravu igračku afirmaciju.

Slijedi Celje Pivovarna Laško i Liga prvaka. Ivan tamo preuzima dres s brojem 19 i postaje jedan od ključnih napadača slovenskog prvaka. Postigao je 44 gola u Ligi prvaka u sezoni 2013./14., a potom 47 u sezoni 2014./15.

Veszprém i bolest koja je sve promijenila

Sjajne igre odvele su ga u Veszprém, jedan od najjačih klubova svijeta. Tamo nosi broj 91 i u prvoj sezoni zabija 33 gola u Ligi prvaka. Bio je jedan od predvodnika nove generacije hrvatske reprezentacije i predviđala mu se velika budućnost.

Upravo tada, 2016. godine, zaustavio ga je teži oblik mononukleoze, koji ga je odvojio od terena na punih 18 mjeseci. Bolest ga je izbacila iz ritma u najvažnijim godinama, i mnogi koji su ga pratili uvjereni su da bi bez nje Ivan napravio puno više, u klubu i u reprezentaciji, gdje bi zasigurno osvojio još medalja.

Bronca s Hrvatskom

Najveći uspjeh sa seniorskom reprezentacijom došao je na Europskom prvenstvu u Poljskoj 2016., gdje je Hrvatska osvojila brončanu medalju. Zlato s mladima i bronca sa seniorima: dvije medalje koje zauvijek stoje uz njegovo ime.

Povratak i nove europske adrese

Ivan se nije predao. Nakon duge pauze vratio se u Celje, a zatim igrao za njemački Göppingen, portugalski Porto, s kojim je ponovno nastupao u Ligi prvaka, te Stuttgart. Posljednje tri sezone karijere proveo je u grčkom Olympiacosu. Deset godina nakon bolesti i dalje je igrao na najvišoj razini, a to govori sve o njegovom karakteru.

Nova uloga

Danas se Ivan vraća u Našice, gdje je nekad stekao igračku afirmaciju, ovaj put kao pomoćni trener Saše Barišića Jamana u RK Nexe. Iskustvo iz Lige prvaka, reprezentacije i šest zemalja sada prenosi na nove generacije.

Za nas u RK Splitu, Ivan će uvijek ostati naš. Sretno u trenerskoj karijeri.

Na papiru lakši protivnik, na terenu sve samo ne to.

U prvih dvadesetak minuta imali smo velikih problema s realizacijom, a golman gostiju već je u 10. minuti bio na dvoznamenkastom broju obrana, uključujući dva sedmerca i sedam zicera. Obrana 6:0 nije funkcionirala pa smo prešli na 5:1. Split je jednostavno mlako ušao u utakmicu, a Trilj je do 23. minute držao izjednačenje ili vodstvo.

Drugo poluvrijeme donijelo je sasvim drugi Split. Obrana je bila agresivnija, Mijo Roščić neumoran u napadu, a Luka Caktaš proradio je na golu.

Posljednjih petnaestak minuta pripalo je našoj mladosti. Igrači 2010. godišta i mlađi pokazali su puno, od kombinatorike u napadu do obrane na vrhunskoj razini, i podigli publiku koja je ovaj put došla u većem broju nego inače. Maletić, Topić, Markulin, Bilokapić, Knežević i Jelčić nametnuli su se treneru i ponudili dodatnu širinu momčadi u nastavku sezone, koja nam je očito potrebna.

Velika razlika na semaforu, ali čestitke Triljanima na dobroj i borbenoj utakmici. Idemo dalje s jasnim ciljem!

Ako imaš rezultat poluvremena, dodat ću ga u naslov kao kod Trogira. I provjeri samo prezime Jelčić, jer je u statistici s Trogirom bio L. Jeličić, pa da ne bude greške.